Petrol

Then Serbia; Petrol has got some touring experience in Western Europe and is not influenced by (traditional) Balkan music. On the contrary. The band loosely builts their set up from an instrumental stoner intro into freaky rock with “tinny” vocals and quickly turns into a inciting zZz - like crossover of dance and rock. With sometimes a bit sloppy keyboard playing and electronica from Ana, a great guitarist that looks like a Norwegian black metal-man and a very steady hitting, tight drummer, Petrol gives an exciting show in Shadrak Main. They noise in an edgy way, like Sonic Youth and steadily becoming more psychedelic. These Serbians have listened well to their influences and from that they make their own very thrilling pep-cocktail. Finally something new, after all that Balkan jazz and Beats that was send to us from that regions. Good news from Serbia, and that is good for a change. (7,5) - 3voor12.vpro.nl

Petrol (picture down) from Serbia also get the crowd dancing, but they're bringing a heavy combination of repetitive guitar riffs, keyboard motives and haunting drums. While the Serbian vocals and the climaxes – which seem to go towards Balkan-melodies at times – sound somewhat mysterious, it never gets stodgy or too much. The singer/guitarist is excellent; with his characteristic playing style, both in high and low tones he's playing on the subconscious. Sometimes he seems to be playing bass and solo-guitar at the same time, bringing the crowd to ecstasy. - kindamuzik.net

IT was the first-year anniversary party for Kulturni Centar Grad, an underground club in Belgrade, and a young crowd in vintage finery milled about expectantly. Pink lights reflected off glasses of wine, and cigarette smoke hung in the air. To whistles and applause, a man in a white suit, striped tie and white fedora strode onstage.

With the crowd swaying on their feet, Louie Austen, a 63-year-old jazz singer from Austria, clasped the microphone and belted out a slow, impassioned version of “My Way” à la Frank Sinatra, with a near-perfect American accent. The audience, who switched easily between Serbian and English, went wild.

“I try to explain to my colleagues in the U.K. what is actually going on here, but you can’t explain it,” said Ilija Milosevic, 29, a marketing manager for Universal Music Serbia.

This avant-garde cultural center, known as KC Grad, is emblematic of how much Belgrade, the once-isolated Serbian capital, has evolved and opened up in the 10 years since Slobodan Milosevic’s regime collapsed. Nowadays, the city is awash in contradictions and culture: gritty, gray and raw in most parts, but serene, cobblestoned and quiet in others. Belgrade is both a place to unwind and to amp up.

These contradictions are heard in the city’s soundscape, which blends politics with a heady swirl of folk, pop and electronica. Traditional Serbian tunes have morphed into a popular and sexually charged subgenre of music known as turbofolk. Minimalist techno and hip-hop have flooded dance floors. And more recently, indie rock and classic disco have been embraced with a vengeance — and with a uniquely Serbian bent.

“We were affected by pop only 10 years ago,” said Tijana Todorovic, a D.J. from Belgrade who hosts “Jelen Top 10,” a show about the Serbian music scene on the television station B92. “To this day, underground bands and D.J.’s have bigger followings than pop acts.”

In many ways, Belgrade’s cultural flowering closely resembles that of another city emerging from its own period of trauma. Like Berlin immediately after the Wall fell, Belgrade has become a bohemian free-for-all that attracts Serbian creative types and young travelers more interested in night life than in museums crowded with antiquities. And as in the German capital, there is very little that is quaint about Belgrade, which has not had the face-lift that many European capitals have.

But what the city lacks in beauty it more than makes up for in intensity, which is evident at 20/44, a ramshackle club named for Belgrade’s map coordinates. It occupies a wood-paneled pontoon boat, docked along the Sava River, that is decorated in a style that Milivoje Bozovic, its music director, described as “bordello of ’80s.” Among other retro touches are 17 musty computer monitors stacked like cargo on either side of the cabin.

On a Friday night in April, the D.J. Ivan Zupanc mixed psychedelic rock and spacey disco as strobe lights reflected off a life-size bronze sculpture of John Cleese, while waitresses handed out free shots of rakija, a traditional spirit.

The club’s faded red velvet banquettes are especially packed during the monthly Disco Not Disco party, which often features foreign D.J.’s who play obscure tracks. Recently, Baris K, a D.J. from Istanbul, mined Turkish disco and funk music until 7 in the morning.

“Disco Not Disco is all about playing the oddball,” said Slobodan Brkic, a local D.J. who helped start the party in 2008. “I played a Bosnian folk song three weeks ago, which kind of shocked pretty much everyone.”

Belgraders’ taste for the eclectic goes back to Communist times, and is inextricably linked to the country’s politics. “This was the only way of expression that had a green light,” said Dragan Ambrozic, a respected music writer who works at Dom omladine Beograda, a cultural center.

Banned from forming political organizations, young people in the 1980s and ’90s used music to create communities and to criticize politicians. A band known as Dza ili Bu wrote a 1996 song, “Vecna Lovista,” about the rising drug problem under Milosevic, while Rambo Amadeus, an admired and sometimes controversial performer, urged Serbs to turn off state-programmed television in his 1993 song “Karamba Karambita.”

With this sort of stormy, emotional undercurrent, music of that time did not end up sounding like candy-coated boy-band pop. Instead, it was off-kilter and brash — and it didn’t sound like anything else.

Music remained a bonding force after the first multiparty elections in Serbia in 1990. The explosion of techno parties coincided with the 1992 imposition of United Nations sanctions on the Yugoslav federation, which then consisted of Serbia and Montenegro, in response to the Bosnia war. Among other things, this embargo required that all trading cease and all traffic links to and from the country be suspended.

By 1995, it was so rare to see foreign acts in Serbia that when Laurent Garnier, a French techno D.J., played in a unused airport hangar in Belgrade, he was given an official ceremony by City Hall and presented with keys to the city by a mayoral representative. This honor was also bestowed upon the Prodigy, an English electronic band known for heavy eyeliner and manic live shows.

During this time, rock music began to be supplanted by turbofolk, a speeded-up form of dance music with folk influences and brass band elements, which gained in popularity during the Milosevic years and continued to dominate the airwaves even after he was deposed in 2000. For many in Belgrade’s underground music community, listening to turbofolk is a slightly stressful experience, because of the political associations it conjures and the scantily clad women who sing it.

“It is very loud, so you cannot avoid it,” said Rambo Amadeus. “But I keep trying.”

BUT in the last three years, an old sound has re-emerged. After years of suppression and much overshadowing, rock music is once again commanding the city’s club and festival stages. Spearheaded by the psychedelic rockers Petrol, the electronic pop collective Svi Na Pod! and the post-punk trio Repetitor, the Belgrade underground is finding a new voice.

“It’s live, healthy and growing,” said Ilija Duni, the singer and guitarist of Petrol, who are playing in the Netherlands for the first time this month, thanks to relaxed European Union visa restrictions for Serbians. “There are a lot more concerts, people practice more, and we are influencing each other.”

On a recent Friday, the nightclub Tube ran into a bit of trouble. Steve Bug, a celebrated D.J. from Berlin, was supposed to play a 2 a.m. set in the sleek, dark gray club located in a former nuclear fallout shelter. But volcanic ash had closed much of Europe’s airspace, and Mr. Bug was unable to fly in.

Luckily, Ms. Todorovic, the television D.J., agreed to spin at the last minute. In the early hours of the morning, she took over the turntables, satiating the party-hungry masses with deep house records and CDs she had grabbed at her apartment after attending KC Grad’s first birthday.

“Belgrade is not an easy crowd,” Ms. Todorovic said. “But if they like it, they show it in a warm and passionate way.” Her set ended as the sun rose, and the crowd gave her a rousing ovation. - New York TImes

Jea, prijatelji iz Popboksa su krenuli s reci na dela, pa od ove jeseni poceše da objavljuju albume njihovih i naših pulena. Tako smo nedavno imali prilike da cujemo nešto drugacijeg Nežnog Dalibora, koji je na moju veliku radost iskezio distorzirane zube, ostavivši njanjavost po strani i tako bacio u ocaj (neke) svoje hard-core fanove.

Sada je na redu beogradski trio Petrol, po malo obavijen velom misterije jerbo su od svih bendova sa nove srbrock (ili neoneobeo, kako vam drago) scene najmanje pricali i najmanje se eksponirali (nije ih bilo ni na obe kljucne prošlogodišnje kompilacije), a najviše svirali još od sada vec daleke 2003, Nema sumnje da ce se opisani Dalibor momenat i ovde ponoviti, jer je Petrol privlacio kud-i-kamo alternativniju grupaciju koja ne gleda sa odobravanjem ovaj dil benda sa znamenitim veb-sajtom.

Manimo se sad prepricavanja caršijskih prica i prepustimo ih kružocima prijatelja i forumima istomišljenika na kojima se sve istine dele dok gorcina razocaranja životom nikako da izmili iz usta. Uvek je neko drugi kriv i uvek neko mora da se žrtvuje za opštu stvar, komentatori ce to registrovati a da ni ne mrdnu prstom osim kada ga upiru u druge ljude. E pa dragi moji, i Nežni Dalibor i Petrol i svi bendovi koji ce izaci na ediciji Nova Srpska Scena su se svi odreda žrtvovali za Opštu stvar, i zbog svoje posvecenosti zaslužuju, ako ništa drugo, ono bar petaka iliti kosku. Krenite malo vi da raspetljavate kablove, teglite instrumente ili se u'vatite mikrofona, pa cete videti da je mnogo teško, a cesto se cini i uzaludno. Iako nije.

Ova nova zora rokenrola me umnogome podseca na sada vec pomalo mitsku 1994. i poslednja medijski pošteno propracena izdanja grupa Partibrejkers i Plejboj, koja ni po cemu nisu zaslužila neko posebno pominjanje u ovoj recenziji osim po tome što su presudno oblikovala muzicki ukus poslednjih generacija maršalovih pionira. Novi milenijum donosi nepromenjene i još gore pozicije koje su ostavljene na milost i nemilost novim držacima trzalica, ljudima kojima je Maršal kanda draži u onom supstancijalnijem, neživom obliku.

Muzika!

Vec prve sekunde uvodne, generacijske himne Sve jedno je, jasno slušaocu stavljaju do znanja da je rec o beogradskom bendu. Neka aura akumulirane suzdržanosti i erupcije tinjajuce nervoze, tipicne za grad sa previše vrata i premalo prozora, na daljinu spaja ovu pesmu sa Lunogledom i, posebno, Hej Maco! Odmah upada u uši, da suprotno uocenim trendovima na gitarskoj bg sceni poslednjih godina, nema fetišizacije domaceg novog talasa, što je svakako vrlo pohvalno. Umesto toga, nakon što je u samo nekoliko stihova uhvacen intiman osecaj ravnodušnosti koji je preplavio ove prostore po zamrzavanju godina raspleta imamo dugacak omaž Sonik Jutu, fali još samo Thurston Moore da nešto promesecari u svom odsutnom maniru (taj covek je prisutan samo kad treba da se pokupi lova, i to dosta love).

Petrol ne beži od produkcijskih mamaca i jasnih citata Stereolab, Joy Division, Franz Ferdinand ili Gossip, neki ljudi pomenuše i Yo La Tengo, neka im bude. Taj pristup, kome je verovatno dosta doprineo i producent i snimatelj Hrvoje Nikšic, guru balkanskih neorokera, najviše pije vodu u divljoj rokabili (ili šta je vec) razradi pesme Beirut, možda i najsjajnijeg zvucnog bisera na ovom izdanju. Aranžmani i jesu skockani kako bi pesme bile što masovnije slušane - osim vec pomenutih himni, važno je pomenuti i Opreznost - almanah nove osecajnosti, numere koja u svojoj utrobi krije i naslov ploce i zarazu ad nauseam ponavljanja po glavi.

Ipak, intimno ostaje pomalo i žal što su aranžmanska rešenja previše proracunata. Pesme imaju cvrstu strukturu koja katkad prelazi u krutost, što je šteta za bend koji se vrlo dobro snalazi u slobodnijim, improvizatorskim, i što da ne, post-rok formama. Malo više shizoidnosti i neocekivanosti, ili jednostavno intrige, još više bi ovim napacenim ušima omilile prezentovan materijal, a nije da na ploci nema povoda za takva, blasfemicna razmišljanja koja kao preduslov traže još hrabrije iskorake u nepoznato.

Pomalo apstraktna lirika uglavnom pije vodu, izafektirani glas Ilije Dunija može da zasmeta ali u gro slucajeva je ok. Duni svojom gitarom umešno nosi bend, besomucno sipajuci eklekticne rifove bez vece muke. Ako pricamo o ovim prostorima, od bubnjara grupe Milana Bukejlovica Bukija cenim da trenutno nema boljih u branši, dok analogni sinti/elektricne orgulje Ane Jankovic prezentovanoj zvucnoj slici pridodaju dimenziju-dve više.

Dobro rasporeden u deset pesama na prostranih 35 i kusur minuta, NVOD ima sve predispozicije da oko sebe, poput zvezde vodilje koja sija ali ne šljašti formira neku novu publiku željnu drugacijih zvukova od ponudenih. Kao takav, ovaj album i nije koncipiran za veterane beogradskih podzemnih budžaka, ali cak ni medu takvim znatiželjnicima ne bi trebalo da bude razocaranih.

Da sumiramo: Nezgodno vreme opasni dani je siguran fiks za izdanje godine u domacem okruženju, osim ako ne dode do nekog sumanutog preokreta u sudijskoj nadoknadi vremena. Cisto da se zna, mada nema neke vece potrebe, meni je i ovaj 25. sat lepo poslužio za pisanje ove recke. - nasdvoje.mojblog.com

»Sve smo vec videli, sve smo vec probali, nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogada,« so verzi komada Sve jedno je srbskega tria Petrol, vidnejšega in morda tudi najbolj prodornega predstavnika srbske nove scene. Skupaj z bendoma Repetitor in Nežni Dalibor sestavljajo nekakšno »sveto trojico«, ki jo je katapultiral kompilacijski album Zdravo! Zdravo! Zdravo!, predstavili pa so se tudi na albumih Jutro ce promeniti sve? in Šta treba maloj deci. Petrol je aprila letos igral po Sloveniji, naslednji teden pa se v okviru Yu Go! serije v Kino Šiška vracajo v Ljubljano. Med snemanjem novih komadov se je z nami pogovarjal dolgolasi pevec in kitarist, Ilija Duni.
Zdravo! Zdravo! Zdravo! je kompilacija, ki jo mnogi primerjajo s plošco Paket Aranžma, kjer so se v osemdesetih letih prejšnjega stoletja predstavili beograjski bendi Šarlo Akrobata, Vis Idoli in Elektricni Orgazam. Vas moti, da vas mnogi primerjajo s to plošco in srbskim novim valom iz osemdesetih?
> Mene ne moti, vsak od novih bendov ima neko referenco, ki se nanaša na preteklost, saj smo iz istega mesta, poznamo te ljudi, igrali smo tudi nekaj koncertov skupaj z Disciplin A Kitschme. Seveda so stvari povezane, a morda ne toliko prek glasbe kot prek duha mesta. Imamo iste probleme, ceprav smo si generacijsko razlicni. A tudi glasbeni vplivi seveda obstajajo.
Zdi se, kot da morajo beograjski bendi nastopati v paketih, da doživijo pravi uspeh, ali pa le glasba iz devetdesetih ni prišla do Slovenije.
> V devetdesetih so seveda nastajali novi bendi, ki so bili zelo kvalitetni, na primer Darkwood dub in Kanda, Kodža i Nebojša, ampak takrat nam je razpadal sistem, ljudje se niso mogli toliko osredotociti na glasbo, zato je bilo vse še bolj underground, kot je danes. Vsi ti bendi so takrat skupaj nastopali kot upor režimu in to je nekako postal hermeticno zaprt glasbeni prostor. Ti bendi niso nastopali v Sloveniji ali na Hrvaškem, v Srbiji pa je bilo za njih mnogo vec interesa kot za današnjo srbsko sceno. Zdaj smo mi samo eden od pojavov v Srbiji, takrat pa so glasbo dojemali kot del upora proti Slobodanu Miloševicu. Takrat je po Srbiji vozil avtobus z bendi in ti so igrali skoraj vsak dan kot del upora, ko pa je režim padel, so se ljudje zaceli zanimati za bolj vsakdanje stvari, kako bodo kupili avto ali stanovanje. Zdaj se zdi, da se ljudje spet ukvarjajo z glasbo. Nova srbska scena niso samo bendi v okviru kompilacije Nova srpska scena, torej Petrol, Nežni Dalibor, Repetitor in Žene Kese. Nova scena so vsi bendi, ki trenutno igrajo v Beogradu in so novi, po mojem mnenju jih je vsaj 20 zanimivih, ki še niso dobili dovolj priložnosti in še niso izdali plošce, Ola Horhe, Kriške in Stuttgart On Line ...
Zakaj se je ta scena tako dobro razvila v Srbiji, ne pa tudi v Sloveniji? Tu se zdi, da imamo infrastrukturo, bende, težko pa govorimo o sceni.
> Meni se zdi, da v Sloveniji je scena, saj sem prek našega prijatelja in tonskega mojstra Primoža Vozlja spoznal v Sloveniji kar nekaj dobrih glasbenikov, na primer skupini We Can't Sleep at Night, New Wave Syria, od prej pa poznamo bend Coma Stereo. Obstaja scena, ampak morda je problem v tem, da vaši bendi pojejo angleško. V Beogradu bendi, ki pojejo v anglešcini, nikakor ne morejo preseci ozkega kroga poslušalcev. Petje v maternem jeziku je tu zelo pomembno. Tudi mi smo sprva peli v anglešcini in ljudem je bila všec glasba, ampak so nam na koncertih vpili, naj vendar pojemo srbsko. Pri nas je tudi ta faktor, da šest, sedem bendov vadi v isti stavbi, podpiramo drug drugega, potem je tu spletna stran Popboks, ki nas medijsko združuje in predstavlja. Vendar tu ne moremo govoriti o kakšni formuli, ki bi delovala tudi v Sloveniji.
Igrati ste zaceli leta 2003, prvi album pa je izšel šele lani, kar je precej neobicajno v casu, ko lahko album posnamemo v nekaj dneh. Kaj se je dogajalo v teh petih letih?
> Leta 2003 smo zaceli igrati skupaj, prvi koncert pa smo imeli maja 2004 in izdali smo EP s petimi komadi, ki smo ga posneli v mojem stanovanju, kjer smo tudi vadili. Posnetih je bilo 200 kopij na zelo stari opremi iz 60. let, ki smo jih razdelili medijem, prijateljem. Odziv je bil dober, do konca leta smo se celo uvrstili na nekatere lestvice. Potem pa je prišlo do sprememb v bendu in ostali smo trio, tako da Petrol v današnji postavi deluje od septembra 2006. V manj kot enem letu smo naredili 10 komadov in posneli album, ki je na izid cakal kakšno leto. Zdaj smo po dveh letih spet v Zagrebu, saj smo naredili kar nekaj novih komadov.
So razmere v Zagrebu toliko boljše ali imate tu tudi boljše producente?
> Zaradi našega prijatelja in producenta Hrvoje Nikšica Nikše snemamo predvsem v Zagrebu, pri njem so seveda tudi zelo dobre možnosti za snemanje. Ko pridemo v Zagreb, smo umaknjeni od našega beograjskega vsakdana, tukaj ne zvonijo telefoni, poznamo zelo malo ljudi in smo skoraj ves dan v studiu. Nikša nas dobro razume, in ko delamo plošco, on postane cetrti clan benda. Trenutno snemamo album na dvojnem traku, kar se redkokje lahko dela. To je precej zahteven proces, bend mora prej veliko vaditi, saj analogno snemanje ne omogoca toliko urejanja kot na racunalniku. Ampak nam je to všec, ker dobimo mnogo širši in toplejši zvok, kot ce bi snemali na racunalnik.
Ste na Hrvaškem zato bolj popularni, vas vrtijo na radiu?
> Mislim, da nas vec vrtijo na slovenskih radijskih postajah, saj je Slovenija bolj odprta in bolj zainteresirana za srbsko sceno. Dobivam prošnje slovenskih medijev za intervjuje; ko smo bili tu na turneji, je bilo veliko interesa tako publike kot medijev, ljudje hodijo na koncerte, kupujejo plošce. Tega ni nikjer drugje v bivši Jugi, niti na Hrvaškem niti v Srbiji.
Kako pomemben je Odlican Hrcak, založba, ki je izdala prvence vec skupin nove srbske scene, vkljucno s kompilacijami?
> Novo srbsko sceno sta osmislili založba Odlican Hrcak in Digimedia, ki je glasbeni studio, kjer so vsi bendi, razen nas, snemali albume. Tam so jim ponudili dobre možnosti, brezplacno snemanje, kompletno medijsko in PR-podporo, in tako so ti bendi prišli na B92 in v nekatere casopise. Odlican Hrcak je hkrati koncertna agencija, ki nam pomaga pri organizaciji. Vsak je torej opravil svoj del posla.
Na strani PopBoks so zapisali, da imate mesijanski videz in da ste podobni mistiku rasputinske vrste, sicer pa ste programer. To se sliši zelo shizofreno.
> (smeh) Ta moj videz je slucajen, ni planiran, vsaj jaz ne vem, da bi bil. Tako pac zgledam. Sicer pa sem res programer, zaradi cesar se sploh lahko ukvarjam z glasbo, saj v Srbiji ne moreš živeti od glasbe. Tako mi ni treba skrbeti za materialne dobrine, glasba pa me izpopolnjuje in je nekaj, kar bi lahko pocel vsak dan, cel dan.
Je videz morda posledica bendov, ki ste jih poslušali?
> Ko sem bil majhen, sem poslušal plošce in kasete, ki jih je kupovala moja mama, in to je bil pop bivše Jugoslavije: Bebi Dol, Frano Lasic, Magazin, Novi Fosili, Ðorde Balaševic. Požiral sem vse, do cesar sem lahko prišel, saj sem bil otrok. Takrat ni bilo toliko glasbe v medijih, ni bilo interneta. Bile so tudi ocetove plošce Jimija Hendrixa in Pink Floydov, ampak tega pri petih letih nisem razumel. Pri desetih sem šele zacel poslušati ocetovo zbirko, najbolj pa me je fasciniral jugoslovanski pop.
Zdi se, da se v »sveti trojici« Petrol najmanj ozira na britanski indie rock, za katerega se zdi, da navdihuje predvsem Repetitor.
> Name veliko bolj vplivata ameriška filozofija in pristop k zvoku in igranju, ta neposrednost. Bližje so mi Velvet Underground kot katerikoli drugi britanski bendi, razen skupine Beatles. No, to je malo cudna kombinacija. Ampak kar se tice vplivov; vse to obcutimo, vendar pride ven skozi našo prizmo. Lahko, da na nas vplivajo Britanci, a se to nujno ne sliši takoj. Tu je tudi razlika med nami in slovenskimi ali hrvaškimi bendi, kjer je zahodni vpliv veliko bolj ociten: ljudje recejo, da je stvar natancna, dobro odigrana in ima dober zvok. To je pri srbskih bendih redko, vec je pecata ulice. Zanimivo je, ko kdo rece, da srbski bendi zvenijo bolje kot slovenski ali hrvaški. Jaz mislim, da imajo v sebi le vec ulice.
Mnogi so preseneceni, ko na koncertih vidijo, da nimate basista.
> Res je, vcasih nas ljudje na koncertih sprašujejo, kam smo skrili basista, saj slišijo bas, ne vidijo pa basista. Naša Ana igra bas na sintesajzerju, to pa zato, ker je iz benda odšel Vlado Lenhart. Iskali smo zamenjavo, vendar je težko vklopiti novega cloveka in njegovo energijo v bend, saj ni toliko pomembno, kako dobro igra, temvec kako deluje kemija v bendu. Mi trije namrec naredimo iz benda novo bitje, ce pa bi prišel še cetrti, bi bilo to nekaj cisto drugega. Morda bi bilo celo bolje. Najprej smo Ani rekli, naj zamenja kitaro za orgle, tiste iz 60., a ji ni bilo prevec všec, zato smo ji s pomocjo našega producenta Nikše nabavili bas sintesajzer in tako smo kot trio zgradili naš zvok. In smo zato malo drugacni. Kaj, vsak bend ima danes bas. (smeh)
Zdi se, da vam igranje v Sloveniji zelo ustreza, aprila ste imeli tu turnejo, naslednji teden se vracate v Kino Šiška. Koliko pa igrate po drugih državah?
> Precej smo igrali v Sloveniji, v Makedoniji, Crni gori, zdaj gremo v Budimpešto, kar bo prvic, da bomo igrali zunaj bivše Jugoslavije. V Srbiji smo veliko igrali, ampak Slovenija je specificna. Sam sem Slovenijo doživel kot Jugoslavijo v malem: tu so ljudje z vseh vetrov, tu so Srbi, Hrvati, Slovenci, Bosanci, Albanci, vsi. In vsi živijo dobro eden z drugim. To me je presenetilo, saj veste, o vas se govori, da ste bili tisti, ki ste hoteli razbiti Jugoslavijo, ker ste jo želeli prvi zapustiti, ampak zdaj, ko je minilo nekaj casa, so stvari bolj jasne. Vidi se, da je bil to bolj zdrav princip kot ta v kasnejši Jugoslaviji. Zdaj je v Sloveniji vec bratstva in enotnosti kot kjerkoli drugje v bivši Jugi, kar je paradoks. Morda na to vpliva tudi financna situacija, saj ljudi tu ne skrbi, kako bodo preživeli do jutri, in lahko vec razmišljajo o glasbi in kulturi. Vec hodijo na koncerte, vec plošc kupijo, bolj jih zanima glasba.
Je publika v Sloveniji drugacna od tiste v Beogradu?
> Imamo sreco, da smo vedno dobro sprejeti, tako da v tem ni vecje razlike, no razen, da je seveda Beograd domaci teren: ko igra Zvezda na Marakani, ne bo nikoli isto, kot ce igra v Skopju, ceprav jo imamo radi tudi, ko igra v Skopju.
Zdi se, da je v Srbiji še vedno nekakšna depresija, nekateri pravijo, da je to vidno tudi v srbski rock glasbi. Konec koncev je naslov vašega albuma Nezgodno vreme opasni dani.
> Konkretne politicne situacije ne poznam niti v Sloveniji niti v Srbiji, saj se ukvarjam le s poslom in glasbo. Cutim pa prek ljudi, s katerimi sem v stiku, da je Slovenija nekoliko pred nami, kar se tice vklapljanja v evropske in zahodne trende. Slovenci se mi zdijo resnejši, pa s tem nocem pljuvati po Srbih, ampak kjerkoli smo bili, povsod je bilo vse tiptop: oprema, monitorji so delali, vse je bilo tocno, profesionalno in tega v Srbiji ni. Pri nas je vec improvizacije v smislu: daj, bom jaz nekaj naredil z danes na jutri, mogoce uspe, mogoce pa tudi ne. V Sloveniji se bolj cuti zahodni duh in pristop k stvarem in tega Srbija ne bo dosegla cez noc, za to je potreben cas. Da se mi zresnimo in zacnemo resno delati, bo potrebna cela generacija. Ima pa vsak pristop svoje prednosti. Ce bi živel v Sloveniji in bi bilo vse tako precizno, tocno, in bi vse delovalo, bi najbrž kaj kmalu pogrešal ta naš srbski razpad. Trudim se, da vzamem najboljše iz obeh svetov. Imam prijatelje v Sloveniji in tam radi igramo, v Srbiji pa nam morda ta norost, ki je ne maramo, ponuja tudi inspiracijo.
Komad Sve jedno je, vaš verjetno najbolj prepoznaven komad, zveni kot izjava, ki je znacilna za današnji sodobni cas.
> Ljudje so to komentirali tudi tako; gre za ambivalenco, nezainteresiranost za to in obcutek ljudi, da ne morejo nicesar narediti, nicesar spremeniti. Ampak to ni res. Ne gre za afirmativno pesem v smislu, poglej, vseeno je, ampak gre za kritiko ljudi, ki mislijo, da je vseeno.
Kdaj lahko pricakujemo novi album?
> Pri prejšnjem albumu smo bili vsi navdušeni in smo ga stalno napovedovali, potem pa se je vedno kaj zataknilo in smo na izid cakali vec kot eno leto. Po tej izkušnji ne upam nicesar vec reci; verjetno bo enkrat drugo leto. - mladina.si

???????? ?? ??????????? ?? ?????? ????????? ???????? ?? ??????????, ???? ?? ???????????? ???????????? ??????? ?? ????????, ???????????? ???? „??????“ ??????? ?? ??????? ?? ????????? ???? „??????“. ??????? ??????? ?? ??????? ?? ??????????? ??????????? ???????? ?? ???????????? ?????? ?? ???????????? ??????? - „????????“. ?????? „??????“, ???????, ?? ??????? ?? 20.30 ?????, ?? ?????? ? ???????: „?? ?????? ??????“ (??????????), „????“ (???????) ? „???? ??????“ (?????????). ??? ?? ?? ???? ???? ?????? ?? ???????? ???? ?? ??????, ? ????????? ??? ?? ????? ??????? ? ?? ??????. ????????? ?? ?????? ????? ???? ?? ??????????? ?????? ??????? ?? ?????? ??????? ????? ? ?????????? ?? ??????? ????????, ???????? ?? ?? ????????? ????????. ??????? ???? ??? ???? ?? ??????????? ?? ??????? ? ? ??????? ????? ?? ????? ?? „????????“ ? ???????? ?? ???.

- ????????? ??????? ???? ?? ??????? ????? ??????, ??????? ?? ???????? ????????? ?? ??????????, ???? ?????? ??????? ???????. ?????? ???? ????????? ???? ????????? ????. ????????? ? ?? ?????? ?? ????? ????? ?????, ????? ??? ?????? ???????? ?????? ???? ???????? ?? ??????, ???? ? ?? ??????. ?????? ?? ?????????? ?? ????? ? ??????? ? ?????? ???? ?? ??' ?????? ????? ? ???? ?? ?? ??????????? ???? ???? - ???? ????? ????, ?????????? ?? ???????.

?? ?????????? ??? ???? ??? ?? ?????????? ????? ???? „?????????“ ?? ??????? ????, ?? ? ???? ????. ?????????? ?? ???????????????? ?? ????????????? ? ?? ?????????? ??????? ?????.

- ?? ???? ????, ?? ?????????? ?? ?? ????????? ?????? ??????? ???????? ????? ??? ?? ???? ???????????. ?????? ???? ???????? ?? ??? - ???? ???.

„??????“ ?? ?????????? ??? ????? ???? ??????, ?? ??? ? ?? ????????? ????????????, ????? ??????????? ????? ?? ???????? ???? „????????“ ? „???????“. ???? ???? ???? ?????? ?????????, ?? ?????????? ????? ????????? ???????? ????? ?? ?????????? ?? ????????? ???????????. ?? ???? ?? ?????????, ???? ? ?? ?????????.

- ?????? ???? ???????????? ??????? ??? ???? ?? ???????? ?? ???? ?? ?????????? ? ???? ?? ? ????????????, ?? ???? ?? ?? ??????? ??????????? ???????? - ??????? ????????? ?? ???????? ?????.

??????? ???? ?????? ?? ????????????? ?????

?????, ????? ? ??? ???????? ??????? ? ?? ?????? ????? ??? ???? ? ?????? ? ? ?? ???? ?? ???????. ???????????? ?? ??????? ?? ?????? ?????? ???? ??? ?? ??????? ? ????????? ????-????? „???????? ?????, ?????? ????“, ???????? „??????????“ ?? ??????.

- ????????? ?? ??????? ?? ???? ?????? ?? ?????? ?? ????????. ?????? ????? ?? ???????? ?? ????, ? ????? ?? ??????????? ???????? ? ????????. ???? ??? ????? ?????????? ?? ???????? ???????. ???????? ?? ????????????? ?????, ??????? ??? ????? ????? ????? ?? ??????? ?? ???? ????????. ??? ??????? ???? ???? ?? ?????? ????? ??????????????, ???????? ? ?? ????? ?????? ???????? ??????? ??? ?????????, ??? ???? ???? ???? ???????? ?? ???. ??, ??????? ? ????? ??????????? ?????? ?? ??????????? ?????, ?? ??????? ???? ???????, ?? ??????????? ??????, ?? ????? ??????? ?? ??????. ????????? ? ??? ??? ?? ??????? ???? ??????? ?? ??????? - ???? ????.

???? ???? ?? ???????? ?? ?????? ???????, ???? ?? ?? ???????? ???????? ??????? ?????? ???? ?? ????? ? ????? ???????? ????????? ?? ?????? ?????????.

- ??? ??????? ???? ??? ????????, ?? ?? ??? ? ????????? ??????? ? ?????. ?????? ??? ? ?? ?????? ???????, ?????? ????? ?? ????? ??????? ?? ??????, ?? ??????? ??????? ????? ? ?? ??????? ???? ???????? ?? ???. ??????? ?? ???? ??????????? ????? ???? ??????? ?? ?? ????????? ????-???????, ??????? ?????? ?? ??' ?????? ? ????? ?????? ??????? ?????????. ????? ????? ????? ????, ???????? ? ?????, ?? ????? ?? ???????? ????? ?? ?????????. ???? ?? ???? ?????????, ?? ????? ????? ? ????? ? ???????, ??????? ????? ??????? ??????? ????????, ?? ? ?????, ???, ??????????? ?? ????????. ?????, ??? ? ????????? ??? ??' ??????, ???? ??? ?????? ?? ????????? ???? ??????? ????? ? ????????.

??????? ? ????????? ?????

???? ????????? ???? ?????? ??? ?? ?????? ?? ????????? ???? ????? ??????????? ?? ???????? ? ?? ?????? ???????, ?? ????? ? ??????? ????????????.

- ?????? ????? ?? ??????????? ? ???????????, ??????? ????????? ?? ??????????. ?????????? ????? ????????, ???? ???????? ???????????? ? ????????? ???????????, ? ?? ???? ????? ????? ??????????? ?? ?????? ? ?????-??????. ?????? ????? ?? ????? ???????? ? ???????? ?? ?????? - ???? ?????????? ?? ???????????? ?????.

?????? ???? ? ?? ??????????? ???????, ??????????? ?? ???????? ? ?????????? ?? ? ??????? ?? ??? ??????, ??????? ??????, ?????????????, ??????????? ?????? ? ??????? ?? ?????? ????? ???.

- ??????????? ? ?????????, ? ????????? ? ????? ????? ???? ?? ????????? ? ????? ? ????????? ?? ?? ???????? ????? ??? ??? ?? ??? ????? ???, ???????? ?????, ?? ????????????? ?? ?????????. ?????, ?? ?? ????? ?? ???????? ??? ????? ? ???? ?????????? ? ???? ?????? ????? ??? ??????? ?? ?????????? ?? ????????. ????? ???? ? ????????? ?? ??? ??? ?? ??????? - ??? ???? ? ??? ?????? ????????? ?????? ?????? - ???? ?????.

?? ?????? ?? ?????? ?????, ?? ??????? ?? ???????, ?? ????? ?? ?????? ?????? ???? ??? ????????? ?? ???? ?? ?? ?????.

- ?????????? ?? ???? ?? ????????? ?????? ??? ?? ?????????? ?? ??????, ? ?????????? ? ?????????????? ?? ?????? ?? ???????? ?? ???????????? ????????. ????? ? ?????? ???? ?? ???????? ?????? ? ?? ?????????? ?? ?? ??????? ???????? ??? ??' ?????? ?????? - ???????? ???.

??????? ????????? - dnevnik.com.mk

Nešto najmodernije što Balkan nudi u ovome trenutku

Pažnju ovdašnje javnosti skrenuli su još 2006. godine nastupom na Art&Music festivalu u Puli. Tada su još uvijek nastupali kao petorka, da bi se s vremenom nastavili kao trojka, dakle u neklasicnoj rock postavi; Ilija Duni (gitara), Ana Jankovic (sintisajzer i elektricne orgulje), te Milan Bukejlovic - Buki (bubnjevi).
Suradnja beogradskih bendova sa zagrebackim producentima se nerijetko puta pokazala kao dobitna formula za album.
Petrol je svoj prvijenac "Nezgodno vreme, opasni dani" snimio u zagrebackom studiju Kramasonik pod producentskom palicom Hrvoja Nikšica - Nikše. Album otvaraju tri skladbe s kompilacije "Zdravo, zdravo, zdravo".
Prva stvar "Sve jedno je" je ujedno i jedna od najboljih na albumu, a tekst "Sve smo vec videli, sve smo vec probali, nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogada" zapravo pokazuje jednu malo dublju ironiju na društveno politicku situaciju koja se odvijala na Balkanu posljednjih godina.
"Pogrešan kod" i "Beirut" su dva vrhunska gitaristicka indie-surf komada, na kojoj psihodeliju upotpunjuju repetitivna matrica i psihodelicne klavijature.
"Prijatelj" je jedna predivna lagana pjesma (meni cak jedna od najboljih), a na nju se nadovezuje instrumentalna pjesma "Ostani" koja ujedno i prikazuje završetak prvog dijela albuma. "Konvektor" je još jedna gitaristicka stvar.
Atmosfericnost i tjeskobu na albumu možda najbolje docarava "Opreznost" s kljucnim stihovima "Opreznost, opreznost, sve više mi znaciš, sve više mi znaciš, opreznost, opreznost, nezgodno vreme, opasni dani", dok je "Zebra" jedan vrlo netipican, ali siguran hit.
"Eho" je slobodno mogla biti zadnja stvar na albumu, a stihovi "Još jedan izgubljen dan, još jedan izgubljen dan, treba mi poznat rec, reci mi bilo šta" još uvijek održavaju atmosferu neizvjesnosti i paranoje koja se proteže kroz album.
Kao deseta (posljednja) je uvrštena "Kamila", još jedna instrumentalna skladba koja u biti potvrduje cinjenicu da je album raden u ABAB formi, na nacin da nakon cetiri pjesme bude jedna instrumentalna stvar.
Mislim da se ovaj bend izdvaja iz vecine ostalih bendova, prije svega po originalnosti, jer bez obzira što su vidni utjecaji Pink Floyda, Interpola, Sonic Youth tako dobre dionice na klavijaturama na ovim prostorima nisam cuo još od vremena Margite Stefanovic (EKV) i Ljubomira Ðukica (Elektricni orgazam).
Te dionice daju jednu veliku dozu psihodelije, a ujedno i veliku dozu senzibiliteta koja se idealno uklapa u Ilijin vokal i tekstove. Tekstopisac Ilija Duni vam nece direktno poput Caneta (Partibrejkers) ili Kebre (Obojeni program) dati svoje videnje svijeta, njegov suptilni tekst (iz 'drugog plana') cesto puta zna biti još ubojitiji.
Petrol je uspio uz psihodelicnu i plesnu pop muziku upakirati jedan vrlo brutalan tekst. Ne govore o nekom paralelnom svijetu, nego o istom surovom svijetu kojem smo svjedoci u zadnje vrijeme, no na kraju sve ovisi o nama koliko smo realni i koliko smo spremni sami sebi to priznati.
Nakon svega bih rekao da je ovo jedan vrlo moderan, ili da budem precizniji pa da kažem da je dovoljno pop, a opet dovoljno alternativan album. Po mome sudu to je i balkanski album 2008. godine.
- muzika.hr

Drugo izdanje iz edicije 'nova srpska scena' pojavilo se u obliku debi albuma beogradskog trija Petrol 1.X 2008., tocno mjesec dana nakon takoder debija Nežni Dalibor - "Sredstva i veštine".

Vec odmah nakon prvog preslušavanja ovog albuma izdvaja se nekoliko karakteristika koje grupu Petrol izdvaja iz gomile debitanata. Prva je njihov specifican zvuk koji je nekako najbliži onome što su Trans Am znali povremeno raditi u svojim plesnijim kompozicijama u periodu na prelazu 20. u 21. stoljece. Druga stvar je cinjenica da nemaju bas gitaru koju vješto nadoknaduju zanatskim instrumentalistickim potezima gdje se dokazuju kao homogeni muzicari i kreativci. Treca stvar je naglasak na samoj instrumentalizaciji, odnosno daleko vecem akcentu na muziku, dok je tekst skoro pa minoran do poimanja haiku lirike. A ostale stavke koje naglašavaju posebnost je sasvim drugacija produkcija od cijele gomile izvodaca koji su na trenutnoj paraleli bliskoj s raštrkanim underground stilovima od indie-rocka/popa uz prisustvo psihodelicnosti, natruha kraut-rocka, zatim jezgrovite i sažete kompozicije, te cinjenica da su napravili album van bilo kakvih široko prepoznatljivih kategorija iz bliže ili dalje povijesti ex-yu rocka pri cemu su stvorili svoj vlastiti minimalisticko-melodicni stil. Kada se k tome doda da je album snimljen u Kramasonic studiju u Zagrebu kod Nikše (Hrvoje Nikšic), majstora upravo za ovakav glazbeni pojmovnik koji im je dotjerao zvuk (a možda i još tko zna što), onda više ne bi trebalo biti nikakve sumnje da se radi o jednom od originalnijih tuzemnih albuma godine. Uz to traje taman komotno - prijatnih 38 minuta.

Sama povijest Petrola upola je kraca od Nežnog Dalibora koji je ranije objavljen u ediciji 'nova srpska scena'. Osnovani su u proljece 2003., prvu postavu je cinila ekipa koja je i snimila ovaj debi - Ana Jankovic (sintesajzer i elektricne orgulje), Milan Bukejlovic Buki (bubnjevi) i Ilija Duni (gitara i vokal), a prve probe su održavali u Ilijinom stanu. Iz tog vremena datira njihov prvi (i vrlo hvaljeni) d.i.y. EP na kojem je bilo 5 kompozicija. Jedno vrijeme u bandu su bili još prisutni Vladimir Lenhart (bas) i Dragana Živkovic (klavijature), te su u toj formaciji izmedu ostalog nastupali s Obojenim programom, Disciplin A Kitschme, dva puta su nastupili na festivalu Exit, te 2006. na Art&Music festivalu u Puli. Iste jeseni ih napuštaju Lenhart i Dragana Živkovic nakon cega Petrol nastavlja kao trio. Prvi puta se na nekom zvanicnom nosacu zvuka pojavljuju na kompilaciji "Zdravo zdravo zdravo" (2008, Kultur Akt) gdje su prisutni s tri naslova koji se nalaze i na ovome albumu.

Upravo te tri kompozicije i otvaraju album. "Sve jedno je", da ne citiram samog sebe iz recenzije "Zdravo zdravo zdravo" najbolja skladba koja se na kompilaciji našla, a spaja osebujan konglomerat suptilnog osjecaja za moderan indie-rock napajanog s plesnim dance-rockom i gotovo ravnodušnim tekstom o 'prezentu' što predstavlja njihov ultimativni pogled u vrlo široki spektar zbivanja s kojima su mediji odavno napunili glavu svim stanovnicima Balkana. Citirano iz teksta: 'ovih dana proslava ne prestaje, svuda idem nikoga ne poznajem, moja želja jaca je od kajanja, to je posledica dugog nespavanja... sve smo vec videli, sve smo vec probali... sve jedno je, nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogada'. Pri tome treba dodati da su nastupili u okviru Exitove kampanje za izlazak na izbore 'Nema zezanja' u februaru 2008. Govori li to što više osim vrlo vješte sofisticiranosti i smisla za inteligentan hladno-ledeni art-rock humor kakav su primjerice imali Idoli (otprilike na albumu "Odbrana i poslednji dani", doduše na daleko pomaknutiji nacin u prošlost koju su metaforizirali), a osim toga skladba je nekoliko tjedana provela na vrhovima srpskih top ljestvica, baš taman uoci izbora. "Pogrešan kod" je skladba gdje se preplice surf-rock gitara koja u odredenu ruku svira bas dionice i pomjerene gitaristicke reference Andy Gilla (Gang Of Four) i naglašena melodija klavijatura gdje je na vrstan nacin sastavljen konglomerat dva odlicna albuma iz vremena new-wavea - "Entertainment!" i prvog istoimenog vrlo zabavnog albuma The B-52's (a mogu se pronaci i elementi !!! cak-cak-cak) uz najminorniji tekst na citavom albumu - 'neskadan spoj, pokvaren stroj, ne radi bot, pogrešan kod'. Ha-ha-ha! Zabava za moždane vijuge i ples ovdje je zajamcena. Kao treca dolazi plesna "Beirut" sa surf-gitarom, laganim prizvukom Sonic Youth melodija ("Sunday" s albuma "Thousand Leaves" mi se cini melodijski nekako najbliža), zatim odlicnim vokalnim 'aaaaa Beirut' izvikivanjima, sjajnom i jednostavnom dramaturgijom gdje glazba govori daleko više od teksta. Ali ipak ga vrijedi navesti - 'i zato strah me je da opet ne sretnem te, pomalo stidim se, znaš sada menjam se/ kada vidim te, uvek zbunim se, u Beirut odlazim, ali ipak vracam se'. (Bokerini je rekao 'vratio sam se iako nigde nisam bio'). A Petrol odlaze u Beirut, u žarište svjetskog politickog punka koji traje vec pola stoljeca i vracaju se s enigmatskim emotivnim nacelima koji sasvim sigurno nisu njihova striktna nacela vec pravi dokumentarac suvremenog covjeka 21. stoljeca da parafrazira politicke bedastoce kroz vlastite emocije. Jednog dana, kada se ovaj album stiša, ovo ce ostati vrlo dostojan kamen temeljac za neke dokumentarce politicko-socijalne naravi koje imaju korijene od prokletih '90-tih naovamo. Vec sam ovaj sjajan uvodnik u album govori da je rijec o duboko promišljenom i sadržajnom konceptu albuma koji konacno govori o necemu a da nisu emocije izgubljene generacije ili post-adolestentno maštanje o uobicajenim koještarijama koje zaista nije potrebno navoditi. Nakon poduže satiricne elegije "Prijatelj" (aranžman previše zvuci ko' U2 u himni "Bad", ali to nije ništa loše) i brzom, plesnom new-wave instrumentalu "Ostani" (kombinacija The Fall i ranih surf orijentiranih The B-52's koja je solidna za neku od B-strana singla ili kao popuna nekih buducih EP projekata), slijedi nabrušena stvar "Konvertor" koja je ujedno i najkraci komad na albumu (2.52). Veliki dio skladbe sadrži melodican kontekst sastavljen od instrumentalistickih surf kombinacija gitare i bas klavijatura, a tekstualni dio odnosi se na jednostavan haiku 'o promeni izvesti me, moj život se menja'. Nabrušenost ovog najkraceg komada na albumu moguce je pogledati iz aspekta melodicnih Sonic Youth i lucidnih transformacija The Birthday Party iz prvih godina '80-tih godina. Ovo fakat nije komercijalan dio albuma, ali je najludi i punkerski je najnaglašeniji od svih skladbi na njemu. Kao da je došao iz vremena onog sjajnog albuma Elektricnog orgazma "Lišce prekriva Lisabon". "Opreznost" je baš u stilu Nikšicevih aduta Zemlje broj 9 koja u Zagrebu ima podosta pristalica, dok je "Zebra" relevantan Sonic Youth indie-rock/pop broj kakav ovi majstori iz New Yorka nisu imali (vjerojatno zato jer nisu željeli) s tipicnim vokalom nalik na Thurston Moorea i gitarama Lee Ranalda. Svakog obožavatelja Sonic Youth ovo dira u srce. Tocno pogodeno gdje treba, baš tamo gdje su Sonic Youth prestali s komponiranjem nazovimo to pop skladbi za široku upotrebu.

Posljednje dvije skladbe ovog unikatnog albuma tuzemne scene su "Eho" (još jedan izgubljen dan) i minimalisticka minijatura "Kamila" koju im je vjerojatno osmislio sam producent Nikša.

U komercijalnom pogledu ovo je roba u rangu albuma "Odbrana i poslednji dani" Idola ili "Lišce prekriva Lisabon" Elektricnog orgazma. Sofisticirano, duhovito i metaforizirano djelo koje slušatelju daje otvoreni prostor za naredne godine da razmišlja o njemu i neprekidno ga otkriva. Ovo jest 'nova srpska scena' koja se konacno odvojila od sindroma višegodišnje mistifikiacije EKV i krenula hrabro svojim koracima u sasvim novu buducnost koja je u ovome slucaju posve neizvjesna. A to što album nema ultimativni hit koji u uho ulazi na prvu loptu nije nikakva omaška vec vrlina. I maloprije spomenuti albumi ih nisu imali, pa ipak su se vrtjeli i razmatrali dobre dvije decenije kao obavezno štivo novog talasa. - terapija.net

Translation from Serbian is here, the original can be found on http://mislitemojomglavom.blogspot.com/2009/05/ljubav-je-bezbedno-stajanje-na-promaji.html

My impression is that most successful Serbian bands / artists can be divided into two groups. If I have said and argued otherwise before - it does not hold up anymore. Moving on ...

So, the first group includes bands that have a relationship with their audience established on the basis of some current, pronounced sense of social moment that their music more or less directly comments on, rather than interprets. This group includes Sarlo, Idoli, Partibrejkers, Kazna za usi, Direktori, Kanda, Kodza i Nebojsa, Beogradski Sindikat, Marcelo and Sajsi MC, if we expand the story to real rock and roll. The second group includes bands that have tried to create an authentic world, and their whole appearance was focused on creating a stronger or weaker sense of elitism within their audience for belonging to that world. When I say elitism I do not mean anything bad. Such were, for example, EKV, Eva Braun / Popcycle, Darkowood Dub, Bjesovi, and even Block Out, and among younger bands, Autopark and Cinc. Then, there are bands that, depending on the phase of their work, we consider to be part of both groups, like Obojeni Program, Disciplina Kitschme, Boye, Jarboli and even Repetitor. And there there are bands whose existence is marked with the "we don't give a damn if the audience exists" attitude (nothing bad here either), and that would be Sila, Lira Vega, Presing ... With the first group, Petrol shares a strong sense of moment in which they live and work (see the album title - Inconvenient Times Dangerous Days ). They would have no objections against the ideas and goals of the second group, if they would have their audience, and, paradoxically and unintentionally, they have the most similarities with the third group.

Petrol sounds like audiophiles ( if audiophiles are people who, in addition to their love for music and musicianship, keep track of what's hot). "Inconvenient Times Dangerous Days" is an album that has no audience in Serbia, and that is something yet to be created. A bait was thrown - high aesthetic, production and design standards (and on international level, yes!) require an audience that is ready for it.

"Inconvenient Times Dangerous Days" reveals in a nice way that the band has Sonic Youth in their hearts, but that, fortunately, does not commit them to only follow the tradition. It even looks like Petrol love bands that love Sonic Youth, more then they love Sonic Youth themselves. Because of that, the song Pogresan Kod sounds like pulp surf that owes as much to Clinic. And just like the song Beirut, influenced by the mid-phase Yo La Tengo. When we get to the song Friend it becomes clear that combo organs belongs not only to Liverpool. The presence of organ sound is essential for the sound of Petrol and the sense that Belgrade is an abstract geographical metropolis, and that organ sound is a "retro" element which pushes forward.

My favorites are Thurston influenced Mildred-Fuuuuuuuuuuuckig-Pierce-like solo at the beginning of Konvertor, to which I was returning back exactly 17 times while I was listening to the album, and amazing harmonic meditational intro of Eho (my favorite track at the moment). Petrol should not be unhappy for not being as big as they deserve. It is the fault of all those pussies who explain the serbian reality through the necessity of market peasantry, but also a fault of us who are interested only in "international affairs" without a sincere interest for what happens in our country. So, both my fault.

Hence this article is my step towards correcting the injustice, at least regarding Petrol. - mislitemojomglavom

Danas kad ti nije dobro, onda ti samo nije dobro, to ne može biti nikakva metafora o stanju tinejdžerske nacije, niti bilo koje druge nacije. Šta god da ti se desi, više nema zajednickog jezika u koji se možeš skloniti i kojim možeš izraziti to što ti se desilo. Sve je toliko izlizano da se ne možeš uhvatiti ni za šta.
Zato onih par reci koje tiho otvaraju album grupe Petrol imaju tešku lakocu jedne My Generation izrecene ovlaš i usput, jer se drugacije i ne može, a da nešto znaci: „Nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogada“. Ovo je definitivno kljucan generacijski iskaz u dvehiljaditim, kojim se uspostavlja nova tacka gledišta iz našeg rock’n’rolla ka okolini, posle velikih dana Kande Kodže i Nebojše i albuma Igracka placka.
U stvari, ako na albumu Nežnog Dalibora možda nedostaje poneki iskaz koji bi „promenio sve“, nešto van striktno individualne perspektive, takvo nešto ne nedostaje na albumu Petrola. Štaviše, Petrol ima neka jasna obeležja koja ga svrstavaju u ocekivane glasnogovornike novog rasporeda na našoj rock sceni, bend koji tražite da biste shvatili o cemu se zapravo tu radi, te kljucni argument da je i ova generacija deo iste rock’n’roll šifre koja je ovdašnje krajeve zahvatila nekako još pre nego što se pošten covek više može setiti.
Jedna stvar je ista kod dve inace vrlo razlicite grupe – kao i Nežni Dalibor, i Petrol je cvrsto žanrovski utemeljen, što nam daje za pravo da tvrdimo kako je revolucija na delu unutar srpske rock muzike u stvari žanrovska revolucija, odnosno konacno ovladavanje žanrovima ove anarhicno postavljene muzicke scene na kojoj je svako uvek morao da pocne sve da izmišlja.
Svi naši veliki bendovi su u stvari morali da se u stvarno velikom gradu istaknu iskljucivo ludošcu da se usude na nešto što niko ne sme. Zato su i bili originalni na svoj sasvim išcašeni nacin, jer se svaki trudio da izmisli svoj jezik, za razliku od prvog velikog bližeg grada (Zagreba), u kome su se uvek prvo poštovala žanrovska pravila i stil, pa se tek u nacinu interpretacije tražila originalnost. Zato je i nemoguce slediti primere Šarla Akrobate, Discipline Kicme, Idola, Obojenog Programa, Boya i mnogih drugih ekstremno autenticnih pojava na našoj sceni, a samo malo manje je uputno preslikavati Partibrejkerse ili EKV.
No i ako je generacija koju su kreacijom predvodili Darkwood Dub, Presing, Klajberi, Kazna za Uši, kasnije i Kanda Kodža i Nebojša, pocetkom 90-ih bila inspirisana gorepomenutim primerima s one strane bilo kakvog reda i poretka, narocito nekadašnjeg, ne zaboravimo da su u isto vreme svi oni išli ruku pod ruku s popularnim grupama veoma raznolikih usmerenja kao što su Deca Loših Muzicara, Del Arno Band, Direktori, Bjesovi, Orthodox Celts, Novembar, Goblini, Eva Braun – cela jedna potpuno žanrovski razvijena scena koju su potopila nesrecna zbivanja i koja je ocigledno dala cvrst temelj za kasnija zbivanja.
Tako se u dvehiljaditim godinama konacno susrecemo s naraštajem koji priznaje pravila i njihovu vrednost, odnosno spoznaje da se prava revolucija kod nas može ostvariti samo obrtanjem onoga što bi covek u prvi mah rekao da je suština revolucije. Ovo je, dakle, revolucija u kojoj se kreira red, u kojoj se – prvi put posle nesrecnih 90-ih, u kojima je visoka žanrovska profilisanost dosegnuta, a da to niko nije primetio – pomaljaju obrisi razvijene rock scene, na kojoj svako ima svoj izraz i svoje mesto. Sledeci korak za srpsku scenu je, naravno, komunikacija sa inostranim konzumentom koji je postao naš prvi www komšija.
Petrol je poseban bend, sastav koji skuplja neke istorijske naslage ovdašnje rock scene i daje im moc metafore za nova vremena. Tri himnicne pesme koje cine okosnicu njihovog inace ujednacenog albuma – Sve jedno je, Beirut i Zebra – skupljaju u sebi neke prošle inspiracije i pretvaraju ih u poruku, izdižuci se iznad miljea globalnog neopsihodelicnog undergrounda u kome je ovom bendu egzistencija zagarantovana.
Konacno, debi Petrola stiže u pravom trenutku, kad je grupa nadrasla razne pocetne nedoumice i smelo nadgraduje ovaj žanrovski predložak – podsecanja na sonicyouthovštinu koja izbija na sve strane, bez odvlacenja benda u epigonstvo, menjaju se kovitlacima psiho-klavijatura i vrludavim pevanjem koje s punkom nema dodirnih tacaka; njihov u stvari klasican rock sa improvizacijama skoro uvek ima ritam koji je pogodan za cupkanje, i vec je isprovocirao odgovor s druge strane podijuma, pa tako vec beleže jedan interni clubbing hit u vidu dance-remixa Sve jedno je Banana Rave tima.
Kad u pesmi Pogrešan kod ubace malo podsecanje na Lucifer Sam, to je samo to – podsecanje kojim se duhovi davno prošlih vremena prizivaju i cine živim usred pesme jedne beogradske grupe 2008. I to pravilo funkcioniše savršeno – bez obzira na odseve ranih Darkwood Dub u sneno-noisicnom raspoloženju, bez obzira na ne baš diskretan naklon ka Sonic Youth generalno, bez obzira na mnogobrojne reference iz psihodelicnog rock nasleda, od ranih Pink Floyd do Can (da li tu prepoznajemo i onaj pravi kod koji je povezivao Pop Mašinu i Igru Staklenih Perli?) – Petrol samo priziva, duhovi se cine blizu, ali izmedu nas i njih je uvek blistava i gruba svakodnevna današnjica.
Ne znam tacno kako da napišem sledeci zakljucak, ne znam ni da li cete moci da ga razumete najbolje, ali ovo vrlo jasno osecam: Petrol zvuci kao da je oduvek bio ovde, samo smo ga tek nedavno primetili. Veci kompliment sebi nije mogao dati.
Ono si što si u stanju da isfantaziraš.
- popboks.com